Zabluda o činjenicama i odstupanje u uzročnom tijeku

Ključne riječi: zabluda o činjenicama; namjera; nehaj; uzročni tijek; aberratio ictus; zabluda o pravu; članak 14. Kaznenog zakona.

1. Zašto sama posljedica ne dokazuje namjeru

Kaznena odgovornost ne može se temeljiti samo na onome što se objektivno dogodilo. Treba utvrditi i kako je počinitelj u trenutku ponašanja shvaćao činjeničnu situaciju. Zabluda o činjenicama otvara upravo pitanje podudaraju li se stvarne okolnosti koje čine kazneno djelo s predodžbom osobe i kakvo je pravno značenje razlike.

Članak 14. Kaznenog zakona povezuje nepoznavanje činjenica koje čine kazneno djelo s isključenjem namjere. Za nehajnu odgovornost dodatno treba ispitati je li samo nepoznavanje proizašlo iz nehaja. Zabluda zato nije ni opća osnova nekažnjivosti ni samo olakotna okolnost. Može promijeniti samu pravnu kvalifikaciju ili isključiti kaznenu odgovornost. ^[1]

Analiza zastupa razlikovanje zablude o činjeničnom obilježju djela od odstupanja u načinu stvarnog nastanka namjeravane posljedice. Prva se odnosi na sadržaj svijesti; druga zahtijeva procjenu ostaje li stvarni uzročni tijek unutar opsega skrivljenog ponašanja. Nije svako nepoznavanje pravno relevantno niti je potrebno predvidjeti svaku uzročnu pojedinost.

2. Predmet zablude o činjenicama

Zabluda se može odnositi na predmet kaznenog djela, status žrtve, prirodu radnje, posebne okolnosti ili drugu činjenicu koja čini dio djela. Kada osoba uzme stvar iskreno vjerujući da je njezina, pitanje nije je li pročitala odredbu o krađi, nego zna li da stvar pripada drugome. Ipak, nije svaka pogrešna procjena svakodnevne situacije nepoznavanje činjenice koja čini kazneno djelo.

Razliku pokazuje tuđa imovina. Uvjerenje da je stvar vlastita zbog činjenične zamjene razlikuje se od svjesnog uzimanja tuđe imovine u uvjerenju da je to dopušten način naplate duga. U drugom slučaju činjenice mogu biti pravilno shvaćene, a pravo na samopomoć pogrešno. Postojanje obilježja krađe, samovlasti ili drugog kaznenog djela mora se odlučiti zasebno, a ne automatskim pozivanjem na članak 14. ^[1]

Za okolnosti koje djelo kvalificiraju za strože postupanje treba ispitati zakonom zahtijevan psihički odnos. Teža kvalifikacija ne može se izvesti samo iz objektivnog postojanja posebnog obilježja. Obrnuto, ne može se općenito tvrditi da nepoznavanje uvijek isključuje kvalificirano djelo: članak 11. stavak 5. sadržava posebno pravilo o dodatnim društveno opasnim posljedicama. Svako obilježje treba smjestiti unutar elemenata djela i procijeniti prema mjerodavnim pravilima o krivnji. ^[1]

3. Zabluda o činjenicama, zabluda o pravu i normativna obilježja

Razlikovanje činjenica i prava postaje složenije kada kazneno djelo koristi normativne pojmove: službena osoba, tuđa imovina, službeni dokument ili dozvola. Počinitelj ne mora znati točnu pravnu definiciju. Važna je svijest o činjeničnoj i društvenoj biti okolnosti koju pravo vrednuje. Izostanak pravnog obrazovanja ne znači izostanak namjere.

Obrnuto, pravni karakter okolnosti ne dopušta fiktivno poznavanje činjenica koje je stvaraju. Odluka o tumačenju br. 1 od 7. lipnja 2016. u predmetu tumačenja br. 1/2016 Opće skupštine kaznenog odjela Vrhovnog kasacijskog suda ispituje znanje o prethodnoj upravnoj kazni za djelo iz članka 343в. stavka 2. Sud razlikuje valjanost dostave bez prisutnosti primatelja od dokaza stvarnog znanja: ni dostava koja se zakonski smatra izvršenom ni izostanak osobne dostave ne zamjenjuju činjenično ispitivanje. ^[2]

Metodološki to stajalište ima značenje izvan konkretnog djela: postupovna radnja može proizvesti pravne posljedice bez dokazivanja psihičkog odnosa adresata. Obrnuto, znanje se može utvrditi drugim dopuštenim dokazima. Stvarnu svijest treba analizirati, a ne pretpostavljati u korist tužiteljstva ili obrane.

4. Isključena namjera i moguća nehajna odgovornost

Kada se utvrdi zabluda o činjenicama, analiza ne završava izostankom namjere. Treba utvrditi kažnjava li se konkretno djelo i kada je počinjeno iz nehaja te je li nepoznavanje nastalo propuštanjem pažnje koja je bila potrebna i moguća. Nehajno ponašanje kažnjivo je samo u zakonom predviđenim slučajevima. Zato nema općeg djela „nehajne krađe” koje automatski zamjenjuje isključenu namjeru. ^[1]

Potrebna se pažnja ne može definirati samo nepovoljnom posljedicom. Treba utvrditi što se konkretno moglo provjeriti, koji je razlog za provjeru postojao i je li osoba imala potrebnu priliku. Nemogućnost prepoznavanja činjenice i neopravdano odbijanje dostupne provjere različite su situacije.

Razmotrite radnika koji koristi sadržaj pogrešno označenog spremnika. Ako oznake i organizacija rada nisu davale razlog za sumnju, zabludu treba procijeniti drukčije nego kada su se svjesno zanemarili jasni znakovi upozorenja. Pogreška druge osobe pri označavanju ne isključuje nužno radnikovu odgovornost, ali je ni automatski ne stvara. Svaki sudionik odgovara za vlastiti zahtijevani standard pažnje.

5. Pogrešan identitet i odstupanje u učinku

Pogrešan identitet neposredno pogođenog cilja i odstupanje u učinku ne smiju se spojiti u jednu kategoriju. U prvom slučaju počinitelj usmjerava ponašanje prema opaženoj osobi, ali je pogrešno identificira. U drugom radnja usmjerena na jedan cilj pogađa drugi zbog odstupanja izvršenja ili uzročnog tijeka.

Kada je odabrana i opažena osoba stvarno pogođena, ali je njezino ime pogrešno, pogreška može biti nevažna za osnovno djelo ako se pravno relevantna svojstva podudaraju. Međutim, kada je status osobe konstitutivno ili kvalifikatorno obilježje, potrebna je daljnja procjena. Biografski identitet i status prema kaznenom pravu nisu isto.

Kod odstupanja u učinku, tradicionalno nazvanog aberratio ictus, nije dovoljno tvrditi da se namjera „prenosi” na stvarnu žrtvu. Kazneni zakon ne sadržava opće pravilo takvog automatskog prijenosa. Treba ispitati prvotni cilj, predviđanje štete drugima i počiniteljev odnos prema toj mogućnosti. ^[1]

Ovdje preferiran pristup određuje krivnju za svaki pogođeni cilj. Kada se dokažu izravna namjera prema jednoj osobi i nehajno uzrokovanje prema drugoj, može se razmotriti pokušaj u vezi s nehajnim kaznenim djelom ako su ispunjena relevantna obilježja i uvjeti stjecaja. Analiza je drukčija kada je šteta drugoj osobi bila svjesno prihvaćena. To je obrazložen okvir razlikovanja, a ne tvrdnja da svi slučajevi nužno dobivaju istu unaprijed određenu kvalifikaciju.

6. Bitna i nebitna odstupanja u uzročnom tijeku

Namjera ne zahtijeva da počinitelj predvidi svaku fizičku pojedinost uzrokovanja. Kod kaznenih djela s posljedicom ipak mora postojati sadržajna veza između ponašanja kako ga je počinitelj shvaćao i stvarno nastale posljedice. „Nebitno odstupanje” korisno je samo ako se objasni zašto razlika ne mijenja prirodu uzrokovanja obuhvaćenog krivnjom.

Praktična je smjernica pitati se je li se ostvarila opasnost stvorena namjernim ponašanjem ili je nastao kvalitativno drukčiji, samostalan proces. Relevantni su vremenska blizina, mehanizam, intervencija trećih osoba i neuobičajena priroda razvoja. Nijedan nije sam dovoljan: rijedak medicinski mehanizam nije nužno kaznenopravno nepredvidiv, a vremenska blizina ne dokazuje uzročnost.

Treba razlikovati dva prigovora. Prvi je da ponašanje uopće nije prouzročilo posljedicu. Drugi je da prouzročena posljedica nije bila obuhvaćena utvrđenom namjerom. Odbacivanje jednog ne pobija automatski drugi. Pravno relevantna uzročnost i krivnja odvojeni su elementi optužbe.

7. Uzastopne radnje i pogrešno uvjerenje o dovršenju

Osobito su poučni slučajevi u kojima počinitelj vjeruje da je posljedica već nastupila, a ona zapravo proizlazi iz naknadne radnje. Teorijska formula „opće namjere” ne smije ukloniti potrebu utvrđenja psihičkog odnosa prema svakoj bitnoj radnji. Početna namjera ne pretvara automatski svaku naknadnu radnju u namjerno uzrokovanje iste posljedice.

Analitički primjer: osoba napada s namjerom usmrćenja, pogrešno vjeruje da je žrtva mrtva i izvršava drugu radnju koja stvarno uzrokuje smrt. Treba utvrditi uzrok smrti, trenutak nastanka pogrešnog uvjerenja i je li kasnije ponašanje nastavilo prvotno izvršenje ili bilo samostalna radnja praćena drukčijim oblikom krivnje.

Prema dokazima mogu se razmotriti različite konstrukcije: dovršeno namjerno kazneno djelo s nebitnim odstupanjem, pokušaj u vezi s naknadnim nehajnim uzrokovanjem ili druga kvalifikacija kada izostaju obilježja nehajne odgovornosti. Izbor se temelji na konkretnim obilježjima mjerodavnih kaznenih djela, a ne na općem dojmu počiniteljeve prijekornosti. Unaprijed prihvaćena kvalifikacija ne može zamijeniti potrebnu medicinsku ili tehničku rekonstrukciju.

8. Dokazivanje zablude i zaštita od pretpostavki temeljenih na naknadnom uvidu

Zabluda obuhvaća i činjenice i pravnu procjenu. Može se utvrditi objašnjenjima okrivljenika, ponašanjem prije i nakon djela, komunikacijom, dokumentima, okolnostima i stručnim mišljenjima. Tvrdnja „nisam znao” sama nije dovoljna, ali izostanak priznanja ne dopušta pretpostavljanje namjere. Pravo na šutnju nije dokaz svijesti. ^[3]

Optužnica i sudsko obrazloženje moraju utvrditi što je osoba točno shvaćala. Formula „postupao je namjerno” ne rješava spor o poznavanju posebnog statusa, sadržaja predmeta ili činjenične pretpostavke. Kada dokazi dopuštaju bitno različita počiniteljeva shvaćanja, te mogućnosti treba ispitati, a ne odbaciti pozivanjem na težinu posljedica.

Vještačenje može objasniti sposobnost opažanja ili medicinski mehanizam, ali ne zamjenjuje zaključak suda o namjeri. Dokazni standard iz članka 303. Zakona o kaznenom postupku odnosi se i na subjektivna obilježja. Zato dokazanu svijest treba razlikovati od pretpostavke kako je netko u položaju optuženika „trebao” razmišljati. ^[3]

9. Zaključak

Zabluda o činjenicama i odstupanje u uzročnom tijeku različite su osnove ispitivanja skrivljenog uzrokovanja. Prva se odnosi na nepoznavanje činjenica koje čine kazneno djelo; druga na odnos između predviđenog i stvarnog mehanizma nastanka posljedice. Zajedničko im je načelo da objektivna posljedica ne može zamijeniti dokazanu krivnju.

Pouzdana praktična analiza redom razmatra točno kazneno djelo, relevantnu činjenicu, stvarno shvaćanje, uzročni mehanizam, oblik krivnje i tek potom konačnu pravnu kvalifikaciju. Tako izbjegava i automatsko oslobađanje za svako navodno neznanje i automatsko pripisivanje svake posljedice koja nekako slijedi početno prijekorno ponašanje.

Ovaj članak općenito razmatra pravnu teoriju i praksu. Konkretan predmet zahtijeva razmatranje prava mjerodavnog u relevantno vrijeme i članka 2. Kaznenog zakona. Hipotetski primjeri služe samo pravnoj analizi i ne opisuju stvarne predmete.