Uzročnost kod kaznenih djela počinjenih nečinjenjem

Ključne riječi: nečinjenje; uzročnost; dužnost djelovanja; mogućnost sprječavanja; nehaj; profesionalna odgovornost; dokazivanje.

1. Nečinjenje kao osnova pojedinačne kaznene odgovornosti

Najteže pitanje kod kaznenopravnog nečinjenja nije zašto osoba nije djelovala, nego zašto joj se nastala šteta može pripisati kao nešto što je prouzročila. Granica razdvaja moralnu osudu pasivnosti od kaznene odgovornosti za smrt, tjelesnu ozljedu ili oštećenje imovine. Ta se granica ne može prijeći samo utvrđenjem da bi pravodobna intervencija bila poželjna. Moraju se utvrditi konkretna dužnost djelovanja, stvarna mogućnost njezina ispunjenja, uzročna veza i potreban oblik krivnje.

Kazneni zakon priznaje nečinjenje kao oblik ponašanja, ali ne sadržava opću formulu kojom bi se svaka neispunjena dužnost pretvarala u uzrok sve naknadne štete. Primjena članka 9. stavka 1., članka 11. i odgovarajućeg kaznenog djela iz posebnog dijela zahtijeva odvojeno ispitivanje svake pretpostavke. Posebno je važno načelo pojedinačne odgovornosti iz članka 35.: pripadnost medicinskom timu, poduzeću ili upravnom tijelu ne zamjenjuje dokazivanje ponašanja pojedinca. ^[1]

Središnja je teza ovog rada da se uzročnost nečinjenjem mora ispitati na trima odvojenim razinama: stvarnoj mogućnosti sprječavanja konkretne posljedice; tome je li njezino sprječavanje bilo obuhvaćeno pravnom dužnošću osobe; te skrivljenom propuštanju ispunjenja te dužnosti. Miješanje tih razina može pretvoriti organizacijski propust u kaznenu odgovornost bez krivnje.

2. Pravno relevantno nečinjenje i uzrokovanje posljedice

Kaznena djela kojima se kažnjava neispunjenje određene dužnosti treba razlikovati od kaznenih djela s posljedicom počinjenih nečinjenjem. Za prva zakon ne mora zahtijevati nastupanje dodatne štete. Za druga je posljedica obilježje kaznenog djela, a tužiteljstvo mora dokazati njezinu vezu s konkretnim nečinjenjem. Nepružanje pomoći i prouzročenje smrti povredom posebne dužnosti skrbi nisu međusobno zamjenjive pravne kvalifikacije. ^[1]

Osoba je mogla povrijediti profesionalno pravilo, a da ta povreda nije prouzročila smrt žrtve. Moguće je i obrnuto: nečinjenje može imati uzročno značenje, dok dokaz potrebne krivnje izostaje. Stoga je zaključak da je „postojala povreda i nastupila je smrt” početno činjenično utvrđenje, a ne dovršen kaznenopravni silogizam.

Kod kaznenog djela s posljedicom mora se odrediti i sama posljedica. Nije dovoljno raspravljati bi li žrtva naposljetku umrla od osnovne bolesti. Važno je je li se mogla spriječiti konkretna smrt, nastala u utvrđeno vrijeme i utvrđenim mehanizmom. Prethodno postojeća ranjivost ne oduzima životu i zdravlju kaznenopravnu zaštitu.

3. Izvor i opseg dužnosti djelovanja

Kaznenopravna analiza započinje pitanjem tko je bio dužan izvršiti određenu radnju, na kojoj pravnoj osnovi i u kojem razdoblju. Izvor može biti zakonska odredba, pravno uređena profesionalna funkcija ili konkretna zadaća unutar pravno priznatog odnosa. Ugovor ili opis radnog mjesta mogu konkretizirati dužnost, ali sami ne mogu stvoriti novo kazneno djelo. Kada kazneno djelo uključuje zahtjeve iz drugih pravila, treba utvrditi mjerodavno pravilo umjesto apstraktnog pozivanja na „dobru praksu”. ^[1]

Pojam „garanta” koristan je kao teorijski opis osobe zadužene za zaštitu određenog pravno zaštićenog interesa ili nadzor nad izvorom opasnosti. Međutim, nije samostalna zakonska osnova za osudu. Treba objasniti zašto je upravo ta osoba imala dužnost, koja su joj sredstva bila dostupna i je li opasnost bila obuhvaćena sadržajnim opsegom dodijeljene funkcije.

Prethodno stvaranje opasnosti može biti relevantno i za naknadne dužnosti. Ono ne znači neograničenu odgovornost za svaki kasniji nepovoljan razvoj. Treba utvrditi pravnu osnovu potrebne intervencije, njezinu vezu s konkretnim stvorenim rizikom i stvarnu mogućnost nadzora nad njime. Suprotan bi pristup prethodni uzročni tijek pretvorio u pretpostavku krivnje.

Pri izmjeni smjena ili predaji posla osobito je važno razlikovati dužnost osobnog djelovanja, obavješćivanja druge osobe i organiziranja djelovanja druge nadležne osobe. Prijenos informacija ne znači automatski ispunjenje već postojeće dužnosti neposredne intervencije. Obrnuto, nedostatak upravljačkih ovlasti ne može se zanemariti kada tužiteljstvo običnom zaposleniku pripisuje organizacijski propust.

4. Stvarna mogućnost i vremenski okvir za intervenciju

Zahtijevana radnja morala je biti praktično moguća. Važni su raspoloživi resursi, vrijeme reakcije, kvalifikacije, pristup relevantnom objektu i mogućnost pribavljanja pomoći. Zahtjev nije ograničen na fizičku sposobnost: osoba bez potrebnih ovlasti može biti dužna podići uzbunu, ali ne i ovlaštena samostalno obavljati određenu specijaliziranu djelatnost.

Procjena mora biti vezana uz trenutak u kojem je intervencija bila potrebna. Naknadno saznanje o nastaloj šteti ne dokazuje da je osoba unaprijed raspolagala istim informacijama. Objektivna mogućnost sprječavanja odnosi se na stanje procesa; krivnja se odnosi na ono što je osoba tada znala ili bila dužna i mogla utvrditi. Ta su pitanja povezana, ali nisu istovjetna.

Ako je posljedica već bila nepovratna prije nastanka dužnosti, naknadni je propust nije mogao prouzročiti. Propust bi mogao činiti drugo kazneno djelo ili disciplinsku povredu, ali težina prijekornog ponašanja ne može uspostaviti uzročnu vezu s već nepovratnom posljedicom.

5. Protučinjenična procjena i njezine granice

Kod činjenja uobičajeno se ispituje kako je ponašanje promijenilo stvarnost. Kod nečinjenja treba rekonstruirati što bi se dogodilo da je potrebna radnja izvršena pravodobno. Takvo uvjetno ispitivanje nije proizvoljna hipoteza: mora se temeljiti na utvrđenim činjenicama i pouzdanom stručnom znanju. Hipotetski se ne dodaje idealno ponašanje sveznajućeg stručnjaka, nego konkretna zakonita radnja koja je bila potrebna i moguća.

U praksi treba redom postaviti tri pitanja. Koja je točno radnja propuštena? U kojem je najkasnijem trenutku mogla utjecati na proces? Kakav bi učinak imala na konkretnu posljedicu u dokazanim činjeničnim okolnostima? Odgovor poput „intervencija bi vjerojatno pomogla” ostavlja neodređenima i mehanizam i stupanj mogućnosti sprječavanja.

Kazneni postupak ne dopušta osudu utemeljenu na pretpostavkama. Članak 303. Zakona o kaznenom postupku zahtijeva da optužba bude dokazana izvan svake sumnje, dok članak 103. ne zahtijeva da okrivljenik dokazuje nevinost. Stoga statističko smanjenje rizika samo po sebi ne može zamijeniti dokaz da je konkretno nečinjenje prouzročilo posljedicu koja čini obilježje kaznenog djela. ^[2]

To ne zahtijeva matematičku sigurnost, koja je nedostižna u empirijskoj znanosti. Razlikuju se obrazložen zaključak iz dokaza kao cjeline i nerazriješena uzročna neizvjesnost. Teorija povećanog rizika može usmjeravati ispitivanje, ali ne smije djelovati kao samostalna pretpostavka uzročnosti. Jednako tako, gubitak mogućnosti boljeg ishoda nije automatski jednak prouzročenju smrti prema Kaznenom zakonu.

6. Višestruka nečinjenja i intervencija trećih osoba

Kada više osoba uzastopno djeluje ili propušta djelovati, uzročna analiza mora ostati individualizirana. Kasnija profesionalna pogreška ne prekida nužno vezu između prethodnog nečinjenja i štete. Ako je prvotna povreda pokrenula proces, a naknadna ga pogoršala, više obrazaca ponašanja može imati uzročno značenje.

Primjer je presuda br. 63 od 30. srpnja 2020. u kaznenom predmetu br. 175/2020 Vrhovnog kasacijskog suda, drugog kaznenog odjela. Sud je razmatrao uzastopna nečinjenja u opstetričkoj i ginekološkoj skrbi te nije prihvatio da su naknadno ponašanje drugog liječnika ili premještaj u drugu zdravstvenu ustanovu nužno prekinuli početnu uzročnu vezu. Istodobno je razlikovao povrede povezane s posljedicom od drugih navodnih povreda koje nisu opravdavale odgovornost za tu posljedicu. ^[3]

Takav pristup ne stvara kolektivnu krivnju tima. Kada više osoba iz nehaja prouzroči štetu, odgovornost svake osobe mora se ispitati zasebno; sudioništvo iz članka 20. Kaznenog zakona pretpostavlja namjerno kazneno djelo. Nije dovoljno da su svi radili u istoj organizaciji ili da su zajednički mogli pridonijeti boljem ishodu. ^[1]

Ni ponašanje žrtve nije opća osnova za isključenje uzročnosti. Treba utvrditi je li ono stvorilo samostalan proces, je li bilo predvidljiv element prvotne opasnosti i je li dužnost osobe uključivala zaštitu upravo od takve reakcije. Građanskopravni doprinos šteti ne može se mehanički prenijeti na postotno smanjenje kaznene odgovornosti.

7. Vještačenje i granice stručnog znanja

Vještak ispituje tehnički, medicinski ili drugi stručni mehanizam. Sud odlučuje jesu li ostvarena obilježja kaznenog djela. Pitanja poput „je li optuženik kriv?” ili „je li počinjeno kazneno djelo?” ne mogu se prepustiti vještaku. Nalaz i mišljenje moraju se ispitati i ocijeniti zajedno s ostalim dokazima. ^[2]

Pravilno formuliran nalog za vještačenje treba obuhvatiti alternativne mehanizme nastanka štete, trenutak kada je posljedica postala nepovratna, učinak konkretne propuštene radnje i podatke koji razlikuju vjerojatnost od utvrđenog uzročnog mehanizma. Kada se vještaci ne slažu, treba razjasniti činjenične pretpostavke neslaganja, a ne jednostavno dati prednost mišljenju s više potpisa.

Nedostajuća dokumentacija može otežati dokazivanje, ali ne opravdava preokretanje tereta dokazivanja. Nepotpunu evidenciju, izostalo opažanje ili nesastavljen zapisnik treba ocijeniti u odnosu na optužbu. Ti propusti ne dokazuju automatski ni konkretan fiziološki mehanizam ni namjeru.

8. Hipotetski primjer i redoslijed pravne procjene

Slijedi analitički primjer, a ne opis stvarnog predmeta. Zaposlenik na dužnosti mora aktivirati hitno zaustavljanje nakon određenog signala. On to propušta učiniti i nastaje teška ozljeda. Utvrđenje signala, propusta i ozljede nije dovoljno za odgovornost. Potrebni su dokazi o tome je li sustav radio, je li pravodobno zaustavljanje moglo spriječiti konkretnu ozljedu i je li zaposlenik mogao prepoznati signal.

Ako je automatska zaštita prije smjene bila nepovratno oštećena, a ručno zaustavljanje nije moglo utjecati na ishod, samo kršenje upute ne dokazuje uzročnost tog nečinjenja. Ako je, međutim, ručno zaustavljanje bilo ispravno i pravodobna bi aktivacija prekinula opasan proces, još treba ocijeniti znanje, zahtijevani standard pažnje i konkretan oblik krivnje.

Kada postoje dokazi da zaposlenik nije bio osposobljen, njegove sposobnosti i dužnosti treba razlikovati od moguće povrede dužnosti rukovoditelja. Organizacijska krivnja rukovoditelja ne apsorbira pojedinačnu odgovornost zaposlenika; zaposlenik se također ne smije koristiti kao zamjena za neistražene rukovoditeljske propuste.

9. Zaključak

Uzročnost nečinjenjem nije kaznenopravna pretpostavka izvedena iz neispunjene dužnosti. Ona je samostalan element koji zahtijeva dokaz da bi konkretno utvrđena, zahtijevana i moguća radnja spriječila konkretnu posljedicu. Pravna dužnost određuje opseg odgovornosti, dok krivnja određuje je li utvrđeno uzrokovanje kažnjivo.

U praksi treba izbjeći dvije simetrične pogreške: osudu za svaku štetu koja slijedi profesionalni propust i isključenje uzročnosti kad god su djelovali i drugi čimbenici. Zakonit zaključak temelji se na individualiziranoj vezi između dužnosti, vremena za intervenciju, stvarnog mehanizma i skrivljenog odnosa prema posljedici.

Ovaj članak općenito razmatra pravnu teoriju i praksu. Konkretan predmet zahtijeva razmatranje prava mjerodavnog u relevantno vrijeme i članka 2. Kaznenog zakona. Hipotetski primjeri služe samo pravnoj analizi i ne opisuju stvarne predmete.