Dragovoljni odustanak i djelotvorno kajanje u bugarskom kaznenom pravu

Ključne riječi: dragovoljni odustanak; djelotvorno kajanje; pripremanje; pokušaj; sudioništvo; popravljanje štete; oslobođenje od kazne.

1. Odustanak od djela i naknadno ponašanje različiti su instituti

Kazneno pravo potiče sprječavanje kriminalnih posljedica i obnovu pogođenih interesa, ali ne daje isti učinak svakom naknadnom dobrom činu. Odustajanje od dovršenja, sprječavanje posljedice, vraćanje oduzetog i izražavanje žaljenja činjenično su i pravno različite radnje.

Dragovoljni odustanak uređen je uz pripremanje, pokušaj i određene oblike sudioništva. Ponašanje opisano kao djelotvorno kajanje ima različite oblike: posebnu osnovu oslobođenja od kazne, osnovu blaže kvalifikacije ili okolnost odmjeravanja kazne. Nijedna opća odredba ne propisuje da priznanje ili naknada brišu svako djelo. ^[1]

Ključna je teza da učinak određuju tri pitanja: dosegnuti stadij djela, što je počinitelj točno učinio i koju posljedicu zakon povezuje s tim ponašanjem. Psihičko žaljenje ne zamjenjuje zahtijevanu radnju, a koristan ishod ne dokazuje automatski dragovoljnost.

2. Odustanak tijekom pripremanja

Pripremanje obuhvaća stvaranje uvjeta namjeravanog djela prije početka izvršenja. Kažnjivo je samo gdje zakon izričito propisuje. Članak 17. stavak 3. Kaznenog zakona predviđa oslobođenje od kazne kada osoba vlastitom voljom odustane od počinjenja. Prije rasprave o odustanku treba utvrditi kažnjivo pripremanje, a ne samo namjeru ili dvosmislenu svakodnevnu radnju. ^[1]

Odustanak mora biti stvaran, a ne odgoda do pogodnijeg trenutka. Prodaja jednog sredstva i pribavljanje drugog ili privremeni prekid do smanjenja rizika otkrivanja ne mogu se zasebno smatrati konačnim odricanjem. Važno je je li osoba odustala od konkretnog namjeravanog djela.

To što se pripremanje ne kažnjava zbog dragovoljnog odustanka ne isključuje odgovornost za drugo već dovršeno djelo. Ako pripremna aktivnost samostalno ostvaruje takvo djelo, primjenjuje se načelo članka 19. Zakon potiče odustanak od namjeravanog napada, a ne opću amnestiju njegove prethodne povijesti. ^[1]

3. Nedovršeni i dovršeni pokušaji

Kod nedovršenog pokušaja počinitelj nije izvršio cijelu radnju izvršenja. Dragovoljni odustanak tada može biti konačan prestanak vlastitom voljom. Kod dovršenog pokušaja izvršenje je provedeno, ali posljedica još nije nastupila. Sam prestanak tada nije dovoljan: posljedice treba spriječiti. Razlika slijedi iz članka 18. ^[1]

Stanje pokušaja ne određuje se samo izjavom „učinio sam sve”. Treba utvrditi strukturu djela, stvarno izvršeno i razvoj uzročnog procesa. Počiniteljevo shvaćanje mogućnosti dovršenja važno je i pri procjeni odustanka vlastitom voljom.

Sprječavanje se može ostvariti uključivanjem trećih osoba ako počiniteljevo ponašanje stvarno pridonosi zaustavljanju posljedica. Zakon ne zahtijeva osobno izvršenje svake tehničke radnje spašavanja. No izražena želja pomoći bez učinkovitog sprječavanja kod dovršenog pokušaja nije jednaka osnovi članka 18. stavka 3.

Ako se posljedica spriječi neovisno o počinitelju, tuđom intervencijom ili slučajnošću, koristan napor treba razlikovati od zakonskog zahtjeva sprječavanja. Neuspješan trud može biti važan za kaznu, ali ne može se automatski prikazati kao uspješan dragovoljni odustanak.

4. Djelovanje vlastitom voljom i vanjske prepreke

Dragovoljnost ne znači nužno moralno kajanje. Zakon koristi djelovanje vlastitom voljom kao kriterij, a ne moralnu preobrazbu. Strah od buduće kazne, suosjećanje, promijenjeni osobni interesi ili spoznaja posljedica mogu imati različito značenje prema okolnostima. Važno je odustaje li osoba unatoč opaženoj mogućnosti dovršenja ili staje zbog prepoznate prepreke koja ga onemogućuje. ^[1]

Razlika se ne rješava mehaničkim psihološkim testom. Pojava druge osobe može biti nepremostiva prepreka u jednom slučaju, a u drugom prilika samostalnog preispitivanja uz mogućnost nastavka. Treba utvrditi konkretne činjenice, počiniteljevo opažanje i razlog prestanka.

Privremeno čekanje, bijeg nakon neuspjeha i prestanak nakon iscrpljenja sredstava nisu jednaki odustanku. Tužiteljstvo ipak ne može jednostavno pretpostaviti vanjsku prisilu jer ne vjeruje tvrđenom kajanju. Dragovoljnost se procjenjuje dokazima, a ne općim opisom osobe.

5. Odustanak poticatelja ili pomagača

Članak 22. uspostavlja samostalne uvjete oslobođenja poticatelja ili pomagača od kazne: odustanak vlastitom voljom i sprječavanje radnje ili njezinih kriminalnih posljedica. Sama izjava da više ne odobrava zajednički pothvat nije dovoljna. Već osigurana sredstva, informacije ili pomoć mogu nastaviti djelovati nakon formalnog udaljavanja. ^[1]

Zato treba ispitati neutraliziranje pomoći i utjecaj osobe na sprječavanje. Jednostavna poruka „odustajem” može izostaviti potreban učinak, dok pravodobna radnja koja zaustavlja izvršenje može biti presudna. Odgovor ovisi o stvarnom učinku, a ne obliku obavijesti.

Posebna se pravila ne mogu neselektivno primijeniti na svakog supočinitelja. Za neposrednog sudionika treba analizirati vlastiti doprinos, stadij zajedničkog izvršenja i primjenjivost odustanka od pokušaja. Napuštanje mjesta ne briše već izvršeni dio djela.

6. Smjernica sudske prakse: odustanak nije isto što i neuspjeh

Presuda br. 152 od 2. lipnja 2017. u kaznenom predmetu br. 325/2017 Vrhovnog kasacijskog suda razlikuje dovršeni pokušaj davanja mita od dragovoljnog odustanka. Službena osoba odbila je ponuđenu korist i poduzela mjere otkrivanja ponašanja; optuženik nije poduzeo pozitivne radnje sprječavanja posljedica. Sud nije primijenio članak 18. stavak 3. ^[2]

Stajalište se odnosi na konkretan oblik izvršenja „davanje”. Ne smije se prenijeti na svaku ponudu ili obećanje mita, koji su zasebni zakonski oblici. Šira je pouka da neuspjeh uzrokovan primateljem ili tijelima ne postaje dragovoljni odustanak samo zato što počinitelj ne nastavlja.

7. Djelotvorno kajanje nema jedinstven pravni učinak

„Djelotvorno kajanje” koristan je opis ponašanja koje ograničava štetu, obnavlja pogođene interese ili pomaže pravosuđu. Nije opći samostalni institut s istim posljedicama za svako djelo. Pravna analiza mora utvrditi konkretnu odredbu i zahtijevano ponašanje.

Kada se ukradena imovina vrati ili zamijeni, članak 197. propisuje smanjenje kazne u navedenim situacijama i određenom roku. Krađa se općenito ne briše. Relevantna je granica završetak izvođenja dokaza pred prvostupanjskim sudom, a ne bilo koja proizvoljno kasnija uplata. Slična posebna pravila postoje za određene oblike pronevjere. ^[1]

Ti objektivni uvjeti ne mogu se zamijeniti psihološkom procjenom „iskrenosti” kajanja. Kada zakon daje značenje vraćanju u prijašnje stanje, treba provjeriti opseg, vrijeme i vezu s konkretnim djelom. Osobno ponašanje počinitelja može se zasebno ocijeniti pri odmjeravanju kazne.

Članak 292. pokazuje drukčiji model: povlačenje lažnog iskaza, stručnog mišljenja ili prijevoda pod određenim uvjetima uklanja kažnjivost. Vremenske su granice bitne, uključujući zahtjeve pravomoćnosti relevantne odluke i početka kaznenog progona protiv počinitelja. Nije svako zakašnjelo priznanje neistinitosti obuhvaćeno odredbom. ^[1]

8. Pomoć nakon ozljede i uobičajeno olakotno ponašanje

Posebne blaže oblike djela temeljene na pomoći nakon ozljede treba razlikovati od dragovoljnog odustanka. Nema „odustanka od pokušaja” nehajnog nanošenja štete jer pokušaj pretpostavlja namjerno djelo. Pomoć može uslijediti nakon štetne radnje, ali prije konačne posljedice i biti važna prema posebnoj odredbi bez brisanja uzročnosti. ^[1]

Bez posebne odredbe priznanje, suradnja, naknada i ponašanje prema žrtvi mogu se razmotriti prema članku 54. te uz dodatne uvjete prema članku 55. Ne isključuju automatski odgovornost niti svako djelo pretvaraju u lakši slučaj. Članak 78.a također ima vlastite zakonske pretpostavke. ^[1]

Izraženo žaljenje i stvarno otklanjanje posljedica ne smiju bez obrazloženja dobiti istu činjeničnu težinu. Obrnuto, korištenje prava obrane i osporavanje optužbe ne mogu sami biti otegotno ponašanje. Izostanak priznanja ne znači dodatnu krivnju.

9. Dokazni model i hipotetski primjer

Analitički primjer: nakon početka namjernog napada počinitelj odmah prijavi opasnost i pomaže tako da spriječi posljedicu. Treba utvrditi stvarni stadij, dragovoljni motiv i uzročnu ulogu poduzetih mjera. Ako je djelo već dovršeno prema zakonskoj definiciji, isto se ponašanje procjenjuje pravilima naknadne pomoći, a ne retroaktivnim odustankom.

Potrebni su točna kronologija i razlikovanje počiniteljeva ponašanja od neovisne intervencije trećih. Pozivi, poruke, snimke, medicinska dokumentacija i iskazi mogu razjasniti vrijeme odluke i njezin učinak. Ni moralni dojam ni zasebno promatran konačan ishod nisu dovoljni.

Zakon o kaznenom postupku zahtijeva ispitivanje i inkriminirajućih i oslobađajućih okolnosti. Stvarno potkrijepljena tvrdnja dragovoljnog odustanka zahtijeva konkretan odgovor suda, a ne opću tvrdnju da je „ponašanje društveno opasno”. Upravo je razlika početnog kriminalnog ponašanja i naknadnog sprječavanja predmet zakonskog poticaja. ^[3]

10. Zaključak

Dragovoljni odustanak odnosi se na zaustavljanje ili sprječavanje još nedovršenog djela uz zakonske uvjete. Djelotvorno kajanje krovni je naziv za različita naknadna ponašanja čiji učinci ovise o konkretnom pravilu. Miješanje vodi neopravdanom oslobođenju ili neprimjeni obvezne povoljnije odredbe.

Presudan redoslijed jest stadij, dragovoljni motiv, stvarna radnja, ostvaren preventivni ili restitucijski učinak i konkretna zakonska osnova. Kazneno pravo razmatra ne samo riječi nakon djela nego pravno značajno ponašanje i njegove dokazane posljedice.

Ovaj članak općenito razmatra pravnu teoriju i praksu. Konkretan predmet zahtijeva razmatranje prava mjerodavnog u relevantno vrijeme i članka 2. Kaznenog zakona. Hipotetski primjeri služe samo pravnoj analizi i ne opisuju stvarne predmete.