Individualizirano odmjeravanje kazne za više kaznenih djela

Ključne riječi: više kaznenih djela; stjecaj; jedinstvena kazna; objedinjavanje osuda; članak 24. Kaznenog zakona; uračunavanje izdržanog vremena; individualizirano odmjeravanje kazne.

1. Više kaznenih djela zahtijeva više od izračuna

Individualizirano odmjeravanje kazne za više djela povezuje dvije zadaće: pravednu kaznu za svako zasebno djelo i zakonito određivanje ukupne kaznene posljedice. Izostanak prve proizvodi nejasnu ukupnu sankciju; izostanak druge nezakonito zbrajanje ili apsorpciju kazni.

Članak 23. Kaznenog zakona zahtijeva najprije kaznu za svako djelo, a potom izricanje najteže kada su ispunjeni uvjeti stjecaja. Članak 25. proširuje pravila na zasebne presude. Članak 24. dopušta obrazloženo povećanje unutar zakonskih granica. To su uzastopne pravne operacije, a ne slobodan izbor između „jedinstvene” i „zbrojene” kazne. ^[1]

Analiza zastupa presudnost potpune kronologije djela i datuma pravomoćnosti presuda. Trajanje kazni uspoređuje se tek nakon utvrđenja zakonski dopuštenih skupina. Najpovoljnija kombinacija znači najpovoljnije zakonito rješenje, a ne proizvoljno objedinjavanje svih osuda.

2. Kvalifikacija višestrukosti prije odmjeravanja kazne

Prije objedinjavanja treba utvrditi postoje li više djela ili jedno djelo sa složenom aktivnošću. Produljeno djelo prema članku 26. ne kažnjava se mehaničkim određivanjem zasebne kazne za svaku radnju pa njihovim objedinjavanjem. U realnom ili idealnom stjecaju pojedina djela, nasuprot tome, zadržavaju samostalnost. ^[1]

Nije svaka kasnija osuda povrat u odnosu na raniju. Važno je vrijeme počinjenja, a ne samo donošenja presude. Naknadno otkriveno djelo moglo je biti počinjeno prije prve pravomoćne osude i ulaziti u stjecaj. Zato kaznenu evidenciju treba dopuniti točnim relevantnim datumima i sadržajem sudskih odluka.

Ponavljanje i opasan povrat imaju vlastite zakonske zahtjeve i ne mogu se izvesti samo iz broja upisa. Više osuda može se odnositi na djela u stjecaju bez uspostavljanja odgovarajućeg kvalifikatornog obilježja samo tom činjenicom. ^[1]

3. Pojedinačna kazna ostaje obvezan temelj

Pri razmatranju više optužbi sud mora individualizirati kaznu za svako djelo prema članku 54. i mjerodavnim posebnim pravilima. Ukupna društvena opasnost aktivnosti ne opravdava izostanak obrazloženja pojedinačnih kazni. Treba utvrditi težinu konkretnog djela, motive, osobnost te olakotne i otegotne okolnosti. ^[1]

Pogrešno je umjetno povisiti kaznu za blaže djelo zato što će kasnije biti apsorbirana. Pojedinačne kazne zadržavaju pravno značenje pri promjeni ili uklanjanju osude, ponovnom objedinjavanju i procjeni drugih posljedica. „Praktičan konačni rezultat” ne opravdava nezakonit međukorak.

Treba poštovati i zabranu iz članka 56. dvostrukog vrednovanja okolnosti već uključenih u definiciju djela. Višestrukost može biti važna za jedinstvenu kaznu, ali ne dopušta da ista okolnost bez razlikovanja pooštri kvalifikaciju, pojedinačnu kaznu i povećanje jedinstvene kazne. ^[1]

4. Oblikovanje skupina i izbor najpovoljnije kombinacije

Za svaku predloženu skupinu treba provjeriti jesu li sva djela počinjena prije pravomoćnosti presude za bilo koje od njih. Vremenska blizina ili suđenje u istom postupku nisu dovoljni. Uvjet je materijalnopravni i kronološki. ^[1]

Jedno djelo može biti u stjecaju s druga dva koja sama ne mogu ući u istu skupinu. Tada nastaju različite dopuštene kombinacije. Ista se osuda ne može istodobno koristiti u dvjema skupinama za apsorbiranje dvaju zasebnih skupova kazni.

Odluka o tumačenju br. 3 od 16. studenoga 2009. u predmetu tumačenja br. 3/2009 Opće skupštine kaznenog odjela zahtijeva sveobuhvatno ispitivanje osuda i najpovoljnije zakonito objedinjavanje za počinitelja. Nova osuda može zahtijevati preispitivanje prethodnih skupina; bez nove relevantne osnove isto se pitanje ne može proizvoljno ponovno odlučiti. ^[2]

Praktičan model usporedan je. Utvrđuje se svaka dopuštena kombinacija, navode kazne izvan skupina i uspoređuju stvarne pravne posljedice. Usporedba samo najduljeg trajanja u jednoj skupini može zavarati ako se zanemare druge kazne, izvršenje i uračunavanja.

5. Određivanje jedinstvene najteže kazne

Nakon oblikovanja dopuštene skupine utvrđuje se najteža kazna. Kod kazni iste vrste trajanje ili iznos općenito su središnji, ali treba razmotriti zakonska pravila za različite vrste i dodatne kazne. Probacija i zatvor ne mogu se slobodno spojiti u novu sankciju koju zakon ne predviđa. ^[1]

Članak 23. stavak 2. uređuje dodavanje javnog ukora i određenih oduzimanja prava. Kod oduzimanja istih prava važno je najdulje trajanje. Za novčane kazne i konfiskaciju stavak 3. zasebno dopušta potpuno ili djelomično dodavanje pod navedenim uvjetima. Izreka mora jasno zabilježiti svaku odluku. ^[1]

Konfiskacija kao kazna ne smije se miješati s oduzimanjem predmeta, sredstva ili imovinske koristi prema članku 53. Ni građanska naknada štete i troškovi nisu kazne koje jedinstvena najteža kazna automatski apsorbira. Svaka posljedica zahtijeva vlastitu pravnu osnovu. ^[1]

6. Povećanje prema članku 24.: mogućnost, a ne automatski rezultat

Kada su kazne iste vrste, članak 24. dopušta povećanje jedinstvene najteže kazne do jedne polovice. Zakon određuje još dvije granice: povećana kazna ne smije prijeći zbroj pojedinačnih kazni ni zakonski maksimum za tu vrstu kazne. Sve tri granice djeluju istodobno. ^[1]

Sljedeći je primjer hipotetski. Uz zakonite kazne od tri, dvije i jedne godine zatvora u jednom dopuštenom stjecaju, jedinstvena najteža kazna iznosi tri godine. Povećanje za polovicu daje četiri godine i šest mjeseci, a ne šest godina. To je samo dopuštena gornja granica modela, a ne obvezna kazna. Sud mora obrazložiti potrebu povećanja i, ako postoji, njegov iznos.

Obrazloženje ne može stati na postojanju više od jednog djela: to je već pretpostavka stjecaja. Sud mora procijeniti dostatnost apsorpcije za ciljeve članka 36. prema konkretnoj kriminalnoj aktivnosti i počinitelju. Broj, intenzitet i raznovrsnost mogu biti važni, ali ih treba povezati s potrebom strože ukupne reakcije.

Povećanje nije sredstvo nadoknade neslaganja s već pravomoćnim pojedinačnim kaznama. Sud koji objedinjuje kazne ne preispituje prikriveno njihovu pravednost. Primjenjuje samostalan zakonski mehanizam na utvrđenu skupinu.

7. Uračunavanje izdržane kazne i pitanje izvršenja

Pri određivanju jedinstvene kazne prema zasebnim presudama članak 25. uređuje uračunavanje potpuno ili djelomično izdržane kazne. Točni podaci izvršenja bitni su: razdoblja zatvora, izvršena probacija i druga relevantna uračunavanja. Opća tvrdnja da je osoba „već neko vrijeme odslužila” nije dovoljna. ^[1]

Zakon propisuje poseban omjer uračunavanja probacije u zatvor: dva dana probacije za jedan dan zatvora. To nije opća formula slobodne zamjene kazni izvan propisanih slučajeva. Istražni zatvor i druga ograničenja uračunavaju se prema zasebnim mjerodavnim pravilima, bez dvostrukog uračunavanja istog razdoblja. ^[1]

Ako je izvršenje kazne uvjetno odgođeno, o izvršenju jedinstvene kazne odlučuje se pri njezinu određivanju. Odgoda se ne prenosi automatski na svaku novu skupinu. Treba ispitati sve uvjete, rokove provjeravanja i moguća pravila aktiviranja uvjetno odgođenog zatvora. ^[1]

8. Granica prema naknadnom djelu iz članka 27.

Članak 27. uređuje drukčiji odnos: novo djelo počinjeno nakon pravomoćne zatvorske kazne, ali prije njezina izdržavanja. To nije uobičajen stjecaj prema članku 23. Zakon propisuje dodavanje neizdržanog dijela i posebne uvjete koji zahtijevaju njegovo potpuno dodavanje. ^[1]

Izraz „kumulacija svih presuda” zato je previše neodređen. Može prikrivati potpuno različite pravne operacije. Neka djela čine stjecaj, druga su u odnosu naknadnog djela, a druga stvaraju posljedice za uvjetnu osudu. Potrebna je jedna cjelovita kronologija, ali moraju se primijeniti različiti zakonski režimi.

Ni rehabilitacija, učinci prestanka i značajke pojedinačnih osuda ne mogu se riješiti automatskom provjerom evidencije. Kada je relevantno, sud mora utvrditi njihovo nastupanje i učinke na pitanje. Tehničko postojanje upisa ne iscrpljuje uvijek pravni status osude.

9. Nadležni sud, postupak i sudsko preispitivanje

Članak 39. Zakona o kaznenom postupku nadležnost za jedinstvenu kaznu prema presudama različitih sudova dodjeljuje sudu čija je presuda posljednja postala pravomoćna. Ne odabire automatski sud koji je izrekao najtežu kaznu. Postupak prema članku 306. stavku 1. točki 1. dopušta odluku o jedinstvenoj kazni. ^[3]

Odluka o tumačenju br. 3/2009 naglašava potpune podatke kaznene povijesti i obveznu nadležnost. Ispitivanje ne smije biti ograničeno na izbor presuda pogodan jednoj stranci. Pravomoćna odluka o objedinjavanju ima pravno značenje koje se ne smije zanemariti bez nove relevantne osnove ili odgovarajućeg izvanrednog postupka. ^[2]

Obrazloženi zahtjev treba sadržavati ne samo popis predmeta nego i datume djela, pravomoćnosti, kazne, podatke izvršenja i konkretan prijedlog zakonite kombinacije. Prigovor povećanju ili uračunavanju mora odrediti točnu pravnu ili računsku pogrešku.

10. Zaključak

Odmjeravanje kazne za više djela slijed je pravnih procjena: pravilno razlikovanje djela, pojedinačne kazne, dopuštene skupine, jedinstvena najteža kazna, obrazloženo povećanje, dodavanje kazni i uračunavanje izdržane kazne. Pogreška u bilo kojoj fazi može dati nezakonit konačni rezultat iako izračun izgleda uvjerljivo.

Potpuna kronologija i jasno razlikovane zakonske osnove najpouzdanije štite i od neopravdanog pooštravanja i od nezakonite apsorpcije sankcija. Jedinstvena kazna mora biti individualizirana, provjerljiva i određena unutar zakonskih granica.

Ovaj članak općenito razmatra pravnu teoriju i praksu. Konkretan predmet zahtijeva razmatranje prava mjerodavnog u relevantno vrijeme i članka 2. Kaznenog zakona. Hipotetski primjeri služe samo pravnoj analizi i ne opisuju stvarne predmete.